Živimo u okolišu ugroženom ljudskim djelovanjem, u preizgrađenom svijetu u kojemu je suviše prolaznih događaja ostalo zabilježeno u arhitektonskim formama. Materijali i tehnike gradnje koje je donijelo 20. stoljeće omogućili su suptilne materijalizacije prostornih ideja, no s druge su pak strane potaknuli ubrzanu proizvodnju olako izgrađenih prostora. U svom utjecajnom eseju pod naslovom Junkspace Rem Koolhaas prepoznaje preizgrađenost kao nusproizvod modernizacije, odnosno rezultat vulgarizacije tehnološkog napretka, ali i samog fenomena apstrakcije.  Arhitektura je postala ponajprije opna, a suština prostora ostala je u drugom planu. To upućuje na nužnost razmišljanja o adaptibilnosti arhitektonske forme – na pristup svakoj, pa i onoj nepromišljeno izgrađenoj, kao prostornom mehanizmu koji se može revitalizirati ili, u suprotnom, reciklirati. 

Usmjeriti zatečeno stanje u prostoru s negativnog prema pozitivnom moguće je samo ako ga prihvatimo kao polazište vlastita djelovanja, bez obzira na stupanj njegove kvalitete. Umjesto da pojedine prostore klasificiramo kao izgubljene, možemo pokušati shvatiti njihove najbolje potencijale. Pristupiti odgovorno projektiranju nedovršenih građevina spada zasigurno među najplemenitije zadaće arhitekata i zahtijeva ne manje senzibiliteta i vještine nego li gradnja od početka. Kroz gotovo svaku prostornu opnu projektanti mogu pokušati propustiti duh mjesta, usmjeriti pažnju k najljepšem iz okolice i dopustiti da se ono reflektira u njoj. Takav primjer je Vitar.